Zašto je osobni razvoj uvijek u podlozi bilo kojeg razvoja u vođenju? I zašto je važno prvo osvijestiti sebe prije nego što uopće pokušamo primijeniti neki alat?
Jedan od ključnih benefita edukacija o vođenju upravo je osobni razvoj, jer se promjena koju napravimo kod sebe ne reflektira samo na poslu, nego u svim našim odnosima i sferama života. Uzmimo za primjer tehniku davanje feedbacka. Većina voditelja je kroz edukacije, literaturu ili razne platforme upoznata s različitim tehnikama — sendvič metodom, KISS metodom i sličnima. Gledano kao tehnika, davanje feedbacka je zapravo vrlo jednostavno i banalno. Keep doing — što nastaviti raditi, Improve — što unaprijediti, Stop — s čime prestati i Start — s čime započeti. Jednostavno, zar ne? No problem nastaje onda kad tu istu tehniku trebamo primijeniti u stvarnoj situaciji — s kolegom s kojim smo do jučer bili na kavi i na izletu preko vikenda, a danas smo mu šef ili s nekim tko je stariji od nas, tko će imati potpitanja, suprotnog je spola ili pak tko je dugo u organizaciji i ne voli da mu netko “soli pamet”. Tada se vrlo često dogodi da se, suočeni s tom osobom, nađemo u nelagodi. I upravo je ta nelagoda područje osobnog razvoja na kojem treba raditi, uz samu tehniku.
Pitanje tada više nije kako izgleda savršeni feedback, nego zašto ja osjećam nelagodu i kako ću je nadići kada dajemo feedback. To se teško uvježba samo kroz role-play na edukaciji. U stvarnim, izazovnim situacijama potrebno je prvo osvijestiti što se u nama događa, prihvatiti nelagodu i proći kroz iskustvo. Upravo to daje samopouzdanje i iskustvo za slične situacije u budućnosti.
Zato uz svaki alat koji dajemo ljudima za vođenje, trebamo im pomoći i da osvijeste koje osobne izazove imaju u njegovoj primjeni u svakodnevnom radu.
Upravo zbog ovog razloga samo edukacije i tehnike ne daju one rezultate u svakondnevnom radu koje bismo željeli vidjeti. A polaznici kažu – “joj nemoj me gnjaviti s tim treningom feedbacka, stoput sam već bio…”. A koliko puta i kada si to i primijenio? I zašto ne?
