Moj coaching put počeo je prilično naivno. Izašla sam iz velikog sustava, osamostalila se i pomislila kako ću ja sada biti konzultantica, trenerica, imam što reći iz svojih iskustava i učenja kroz kroz korporativnu karijeru. A još ću dodati i coaching, imat ću i taj “papir” i raditi ono što volim. Aha, kako da ne…
Prvu certifikaciju sam završila relativno brzo. A onda sam u radu s klijentima isto tako brzo shvatila da coaching nije baš tako jednostavan, već da svaka sesija donosi novu dubinu.
Rad s klijentom doveo me do već nakon par sesija do granice mojih tadašnjih kompetencija. Nisam u stvari bila sigurna radi li se o limitu mojih kompetencija kao coacha, o njegovoj temi ili o nečemu što se aktiviralo u meni. Iskakali su moji vlastiti tada još nedovoljno osviješteni obrasci, a istovremeno sam imala osjećaj ili uvjerenje da moj klijent očekuje od mene da znam kako dalje. Sve je to rušilo moje samopouzdanje i dok sam tako gruntala sama o sebi, prave prisutnosti i povezanosti s klijentom nije bilo, a bez toga kao osnovnog preduvjeta, nema pravog coachinga.
Danas znam da je tu bilo svega pomalo, od nedovoljnog povjerenja u proces do nedovoljnog povjerenja u sebe. Ali i neosviješteni transferi i kontratransferi koji su se događali u tom odnosu. Taj trenutak me 2018. odveo dublje i u osobni razvoj i u ozbiljnije produbljivanje coaching kompetencija. PCC akreditacija otvorila je novi set izazova i pomogla mi da jasnije razumijem svoju ulogu i dalo mi odgovore na pitanja koje sam tražila. Paralelno uz coaching edukaciju, prolazila sam i intenzivno razdoblje osobnog razvoja kroz moje četrdesete, grupne i individualne psihoterapijske radionice, tjelesno orijentiranu terapiju, regresiju, sistemske konstelacije – sve što je bilo u ponudi… I što mi je trebalo i što mi nije trebalo…
A onda je došla i supervizija. U početku kao obaveza za akreditaciju, ‘’ono što se mora’’. Danas kao nešto bez čega ne bih radila.
Supervizija nije prostor u kojem netko “pametniji” daje odgovore. To je prostor zajedničkog promatranja prakse. U njemu kroz formativni aspekt sagledavamo kako radimo, našu metodologiju i alate. Kroz normativni aspekt osvještavamo gdje su granice našeg djelovanja i koje etičke dileme nosimo. I ono treće, često i najvažnije, promatranje kako smo mi u svemu tome – restorative aspect.
Za mene je supervizija danas dio profesionalne higijene. Ne zato što moram, nego zato što želim ostati odgovorna prema sebi, prema profesiji i prema ljudima s kojima radim.
Supervizija nije nešto što nam treba kad zapnemo, nije pokazivanje slabosti, već znak profesionalne zrelosti.
