Refleksija inspirirana knjigom The Heroine’s Journey o profesionalnom uspjehu, unutarnjem kritičaru i trenutku kada postignuća više ne donose osjećaj ispunjenja.
Pročitala sam knjigu Maureen Murdoch, “The Heroine’s Journey”. Autorica je jungovska psihoanalitičarka i govori o razvoju žene kroz životne faze u zapadnom društvu koje funkcionira po muškom principu ambicije, rezultata, racionalnosti, kontrole emocija.
Već ova sintagma „muški princip“ bi mojoj tridesetogodišnjoj verziji digla kosu na glavi i čitanje bi završilo. Jer „šta muški princip, ženski princip – mi tu imamo jednake prilike, emancipirane smo i možemo sve. Ako ja emotivno gledam na stvari, to je moj mehanizam koji trebam naučiti isključiti“.
Može se, samo pod koju cijenu…
Dijelim neke elemente iz knjige, jer bi mi bilo drago da je meni netko prije dvadesetak godina ovo prenio.
Kaže Maureen kako u svojoj praksi godinama sluša priče žena koje osjećaju da je profesionalni uspjeh koji su postigle uzeo danak na polju fizičkog zdravlja i emocionalne stabilnosti u puno većoj mjeri nego je materijalno i nematerijalno postignuće to moglo kompenzirati. To ne znači da bi sad radije ostale kod kuće, jer je većina njih navikla na zadovoljstvo koje donosi posao, ali i razinu prihoda koje takvi poslovi donose i bez kojih ne bi mogle.
Mnoge žene (i tu sam prepoznala sebe prije kojih 10-ak godina) pitaju se: „Što je ovo, zašto se osjećam tako prazno, postigla sam gotovo sve ciljeve koje sam si postavila, ali nešto nedostaje…“.
To je obično prvi signal prije nego što i njihovo tijelo pošalje konkretnije poruke kroz fizička oboljenja. Ili se dogodi neka obiteljska tranzicija – razvod, djeca odrastaju i odlaze, smrt bliske osobe – koji potakne ovaj osjećaj i ova pitanja. Prije je u takvim situacijama uvijek pomogao posao – novi projekt, novi zadaci, nova organizacija ili drugo dijete… Sad osjećaj ne odlazi.
Osjećaj gubitka koji osjećamo dolazi iz čežnje za ženskim principom, jer smo gotovo cijeli život do svoje odrasle dobi živjele prema kvalitetama koje se tiču logičkog, linearnog razmišljanja, analiziranja i kratkoročnih ciljeva. Žene koje bi donijele emociju u svoj posao su dobile feedback da emocijama ovdje nije mjesto (i ja sam bila jedna od tih).
Kad muško nesvjesno preuzme, žena se osjeća kao da, što god napravi, nikad nije dovoljno ili dovoljno dobro. Nikad nije zadovoljna obavljenim zadatkom, jer žuri obaviti onaj sljedeći. Čime god da se bavi trenutno, nema vrijednost.
Ako pišem ovaj post, interni kritičar mi kaže da bih se trebala baviti kontaktima s klijentima ili više vremena provoditi s djecom koja su sad na praznicima.
Maureen daje jednostavnu vježbu, koja može utišati ovog unutarnjeg tiranina.
Nacrtajte na papiru tri stupca. U prvi stupac upišite ono što ste danas napravile. Npr. očistila sam ladicu. U sljedeći stupac napišite „zadovoljna sam“. A u treći stupac napišite „i to je dovoljno“.
