Na pragu četrdesetih “roknula” me ono što se naziva mid-life crisis, a kasnije sam u literaturi pronašla da je to u stvari faza prelaska iz jedne životne faze u drugu. Nakon, prema svim društvenim, ali i mojim kriterijima, uspješno odrađene faze odlaska iz roditeljskog doma i osamostaljenja opralo me pitanje – a zašto ja živim ovako kako živim? Je li to to? Sve što mi je dosad davalo osjećaj ispunjenja, više nije imalo taj efekt ili je efekt ispunjenja eksternim sredstvima trajao vrlo kratko. Pa sam se zapitala – što ja u stvari želim i kako želim živjeti?
I onda sam krenula na istraživanje one pomalo instagramski izlizane priče, ali u biti zaista dubokog pitanja – koja je moja životna svrha, zašto sam ja na ovom planetu.
Gotovo deset godina kasnije, znam odgovor na pitanje svoje svrhe, koja će se sigurno dalje u životu mijenjati i razvijati. Moje je da pomognem ljudima da postanu slobodnomisleći pojedinci koji žive sa što manje straha.
Način na koji to radim je da različitim alatima pomognem svima koji to žele – osvijestiti promatrača i agenta u sebi, da izađu iz mentaliteta žrtve, što na ovim prostorima nije lak posao 😊. I to je u stvari temelj mog rada kad radim bilo što što radim. Bio to trening liderskih vještina, bio to sat yoge, coaching ili razgovor s prijateljem ili djetetom. Jer osvijestiti promatrača u sebi i izgraditi našu sposobnost odabira odgovora na svaku situaciju temelj je našeg rasta kao čovjeka i kvalitetnih odnosa. Bez prihvaćanja odgovornosti za svoj život i svoje odluke, bez prihvaćanja činjenice da vrlo često jedino na što imamo utjecaj smo mi sami, nema buđenja agenta i proaktivnosti.
A ta sposobnost odabira odgovora na situaciju je čista funkcija naše svjesnosti. Ne budnosti, nego svjesnosti, sposobnosti da promotrimo sebe i svoje stanje u realnom vremenu i odaberemo naš odgovor. Naše tijelo uvijek manifestira naše trenutno stanje – mir ili znojenje dlanova, ljutnja, visok tlak, crvenilo u licu, tuga, grč u želucu, uzbuđenje, nedostatak fokusa, um vrti monologe, umor, zasićenost….
Prepoznati da mi reagiramo robotski naučeno i da to nepogrešivo uvijek daje isti rezultat i da to nije zbog toga jer nemamo sreće i da bi nam bilo korisno odgovoriti drugačije, je preduvjet svakog razvoja. Život će biti drugačiji tek kad mi reagiramo drugačije, ne nužno kad promijenimo okolnosti.
Kad tako krenemo živjeti, polako se gubi strah od budućnosti, strah od što ako, od gubitka, potreba za kontrolom, raste vjera u sebe. A ja se trudim u svojoj svakoj interakciji s drugima nekako pronositi ovu priču.
