“Du bist gut genug”, odnosno dovoljno si dobar – iskočilo mi neki dan nešto na temu tog videa ili što to već jest da se vrti zadnjih dana. Pojma nemam o čemu se radi niti me vuklo da pogledam, ali mi je dobar uvod u ovaj post, čija je tema u stvari taj notorni razvojni feedback iliti hrvatski rečeno kritika, kojeg kao svi rado prihvaćamo, ali nas gurne vrlo često u takvu rupu, bez obzira na dob, iskustvo ili situaciju u kojoj se dogodio.
Ni ja nisam imuna na taj osjećaj nelagode u trbuhu kad se nekom ne sviđa ono što sam napravila ili ima potrebu dati mi svoje viđenje što bi moglo biti bolje. Naravno, jačina te nelagode u trbuhu varira, ovisno od koga dolazi i za što točno. Nekad je nelagoda jača, nekad slabija, ali je dobar podsjetnik da život ne može biti stalno ugodan, koliko god mi poput naivnog djeteta pokušavali izbjeći tu nelagodu.
Uglavnom, dobila sam feedback od predavača/supervizora na edukaciji koju pohađam i to nije bilo ništa posebno zahtjevno niti velik problem. Međutim, štreberica kakva jesam, ja sam odmah to podijelila sa svojim supervizorom te kako na tome trebam raditi itd, itd. Njegove riječi su bile – „feedback is not judgement“, iliti povratna informacija (koja je bila kritika) nije ocjena, kako bih ja prevela ono što je on želio reći.
I na te riječi mi se odvrtio cijeli jedan set uvjerenja, a to je da za mene kritika jest ocjena. Jer iza svakog feedbacka ove vrste stajao je neki autoritet (roditelj, profesor, šef) koji udara na osjećaj vrijednosti u meni. I tu je srž činjenice je li feedback nekom težak ili lagan. Ako je naš osjećaj vlastite vrijednosti čvrst (iako i to varira), onda ćemo i kritiku lakše prihvatiti i raditi na njoj. Ako je osjećaj vlastite vrijednosti nizak, feedback će biti velik problem.
Zatim, pokušavajući biti politički korektni, koristimo riječ feedback, koja kulturološki nije primjerena za naše područje, ali niti jasna. Pa je feedback o učinku u stvari procjena učinka. Pa je razvojno područje također procjena nečeg što treba popravljati, a ima onda utjecaj na promociju, razvoj, plaću, bonus, reputaciju, dobivanje posla itd…
Moj uvid iz ovog „feedback is not judgement“, jest da stanem i procijenim radi li se o feedbacku koji nužno trebam prihvatiti, od koga dolazi, u kojem smo odnosu i radi li se o ocjeni mog rada ili nijansama. Ne da svaki puta krenem korigirati sebe, jer je neki od moje podsvijesti percipirani autoritet nešto izgovorio.
I za kraj evo jednog citata Douglasa Stonea: “Before you tell me how to do it better, before you lay out your big plans for changing, fixing, and improving me, before you teach me how to pick myself up and dust myself off so that I can be shiny and successful—know this: I’ve heard it before.
I’ve been graded, rated, and ranked. Coached, screened, and scored. I’ve been picked first, picked last, and not picked at all. And that was just kindergarten.”
